Priča o masakru cele nemačke porodice počela je sa nekoliko neobičnih događaja.
Otac je jednoga jutra primetio tragove čizama koji su iz šume vodili do zadnjih vrata njegove kuće.
Bila je to 1922. godina, a sve se dogodilo na farmi Andreasa Grubera koji je s porodicom živeo u Hinterkajfeku, mestu koje se nalazi na oko 95 kilometara od Minhena.
Farmer je o tome pričao prijateljima uz pivo, a onda ga sledećeg jutra više nije bilo. Ubijen je, baš kao i njegova cela porodica - supruga Kazilija, ćerka Viktorija, unuci Kazilija i Jozef i kućna pomoćnica Marija Baumgartner.
Porodica ubijena je na krajnje brutalan i bolan način - pijukom. Priča o ubistvu i misterioznim okolnostima brzo se proširila Nemačkom, a javnost je tražila da se slučaj što pre reši.
Istraga je pokazala da su Andreas, Kazilija, Viktorija i mala Kazilija ubijeni u štali. Ubica je nakon toga ušao u kuću i tamo golim rukama ubio malog Jozefa u sobi njegovih roditelja. Poslednja je ubijena kućna pomoćnica.
Okolnosti jezivije i od samog ubistva
Tela porodice pronađena su tek nekoliko dana kasnije kada je učiteljicu brinulo što se Kazilija ne pojavljuje u školi. Policija je prvo posumnjala na pljačku, ali je ta mogućnost odmah odbačena s obzirom na to da su u kući ostale sve vrednosti poput novca i nakita.
Ispitano je više od stotinu osumnjičenih, ali istraga nije pokazala nikakav napredak. Osim samog ubistva, ovaj zločin i danas golica maštu zbog krajnje neverovatnih okolnosti.
Naime, utvrđeno je da je ubica nakon obavljenog zločina još nekoliko dana mirno živeo na imanju. Spavao je u krevetu farmera, spremao obroke i brinuo se o stoci i celoj farmi. Čak je brinuo i o psu.
S obzirom na to da se masakr dogodio sada već davne 1922. godine, sve je verovatnije da slučaj nikada neće biti razjašnjen.
Ponekad s večeri
na Svetog Jovana
setim se oca i lijepih dana
Tih dana nema više
u srcu osta praznina
slava Bogu sa visina
s majkom nova stranica života
se piše.
Sanjam da ostvarim svoje snove
što uzvraćena ljubav se zove.
Sa mladom pred rodbinom
za oltarom da stojim
poljubce da od nje brojim..
Al ti snovi nikad neće biti java
Istina ovo nažalost je prava....
Polako se bliži kraj 2017 te,ja i dalje sam...2010 ta godina ostala je zapisana masnim crnim flomasterom u negativnom što se tiče mog ljubavnog života...Ko zna možda u 2018 toj ostvarim ono za čim najviše žudim ono radi čega na kraju krajeva i postojimo,uzvraćena ljubav koja će se pretvoriti u brak iu kog ću stvoriti sopstvenu porodicu za koju vrijedi živjeti i boriti se a za šta se molim svaki sekund svg života...Sve ovo do sad je puko preživljavanje , igra bez granica , srce koje jedva kuca , duša koja je izgubila svaki smisao za radost, sve se pretvorilo u beznađje....Živim za dan kad će i meni početi magija da se dešava....Do tad ostaje utjeha u muzici , bol u samoći , oći u suzama....Kažu mi strpi se u javnosti bar , a ja to ne umijem...Ja svoje emocije ispoljim javno jer život bez uzvraćene ljubavi je samo blijeda sijenka onog što se zove srećan život...Do tad ostajete mi vi bar u virtuali ako ne u stvarnosti da zajedno dijelimo tugu i radost.....
Kad je covijek u godinama i sezonski radnik.Kad u maloj sredini nemas fakultetsku diplomu , kad nemas limizinu i opasno drustvo, kad ti sredina prisije etiketu za ne uspjeh u bilo kakvom smislu osudjen si na propast.Kad uz sve to slusas Rock i Metal muziku u 43 oj godini , kad se nisi ozenio do tad svi misle nesto s tobom nije psihicki u redu.Hvala svima koji misle suprotno ak sam ja svijestan da cu umrijeti sam.Sirotinju nece niko.Bog dao da me pozivi da sto vise muzike preslusam i da sam zdrav a ostalo kako je sudjeno tako mora biti pa makar sam umro.
https://www.youtube.com/watch?v=R3OkZP7nf4I&list=RDR3OkZP7nf4I
Vino je bilo boli glava a ona ko baklava zubi ko neonska reklama, a svud okolo tama Gledala me je bez riječi, ko po skrivečki što god pitam ju puno pitat ću Žutio se mjesec riječki ko prosinečki A ja ko dijete u turbo limaču Oj Milena Moja milena Ne znam čija si iz tvog imena oj milena ja i milena pred ćaćinom puškom dva goluba glinena Vino je bilo boli glava tu večer kad je zvala Pred očima mi čudan predbroj pred očimo mi tama U slušalici milena kaže antu treba Meni faca je blijeda gledan kako ću pobić Njoj je kasnila menga njoj je kasnila menga Menga, a kasnio i Božić Oj Milena Moja milena Ne znam čija si iz tvog imena oj milena ja i milena pred ćaćinom puškom dva goluba glinena rodilo se i ljuljat se mora o vinčanju nema ni govora
Žena u zadnje vrijeme nosi samo neki čipkasti izazovni donji veš. Nije da se bunim, samo me zanimalo otkud ta promjena odjednom. Na trenutak mi je prošlo kroz glavu da me vara. I jučer njoj auto na servisu pa sam išao po nju na posao. Čekam da izađe i skužim da sve njene kolegice izlaze iz trgovine preko puta firme i sve nose hrpu vrećica. Izlazi i ona, ali ne iz
firme nego iz tog dućana. Isto puna vrećica. Pitam šta se dijeli, a govori ona- zatvara se neki “fenci” skupi dućan rublja. Sniženje im ogromno i pokupovale su sve živo šta se moglo. Otvara vrećicu i pokazuje mi spavaćicu, gaće, kućni ogrtač.. kaže ovo zapamti. To ću oprati i pripremiti ako zlu ne trebalo završim u bolnici. Da imam nešto kulturno. Toliko o prevari 
Comments (0)
Muž me vara sa mojom šeficom na poslu, saznala sam to prošle sedmice… 11 godina je starija od mene i osjećala sam se totalno poniženom. Isti dan sam odlučila da mu vratim, da mu se osvetim i nakon smjene sam se… ONO sa jednim mlađim muškarcem, radnikom iz proizvodnje u firmi gdje radim. Udala sam se nevina i to mi je bio tek drugi muškarac u životu. U braku smo već 9 godina i nikada ni sa jednim drugim nisam imala odnose, muž mi je do tada bio sve u životu. Toliko sam bila ljuta i povrijeđena da sam baš uživala u osveti, ali tada se pojavio problem i osveta mi se obila o glavu. 3 dana sam se nakon posla viđala sa tim radnikom, “viđala” da ne pišem šta smo sve radili i iznenada me počelo tamo dole jako da peče. Da skratim… pokupila sam neku groznu infekciju i sva sam se osula tamo dole… KATASTROFA… Pijem neke baš, baš jake tablete od kojih mi i nije nešto baš bolje. Koji sam ja baksuz… od toliko muškaraca izabrala sam ovog da mi prenese infekciju. 3 dana me već zove kaže nedostajem mu… KRETEN :(…
I tako , dan za danom prolazi , čovijek ionako suviše star , stari ...Prođe život a od uzvraćen ljubavi ni traga....Živim za dan da se jednom i to promijeni...Ko preživi , pričaće.Ako nekad oštro reagujem , nije zlonamjerno.Uvjek sam nervozan kako se bliže jnuarski praznici...Samoća ubija...Unaprijed hvala na razumijevanju.
U nadi da će izvući dobitak u sportskoj kladionici u BiH živi svakog dana stotine hiljada vlasnika tiketa, a samo rijetki zaista nešto dobiju dok većina ostaje praznih džepova.Sportske kladionice u BiH u posljednjih nekoliko godina nikle su na svakom ćošku, a sastavni dio svakodnevnog razgovora na ulici, kući, radnom mjestu, su postale rečenice kao što je" "Koliko si uložio, dobio, gdje da stavim kec, a gdje iks..."
Otvaranje kladionica bez sumnje postaje jedan od najunosnijih poslova jer je sve više ljudi koji ne žale da u njima ostave i po stotine maraka, nadajući se dobitku bar duplo većem. Većina kladioničara, međutim, ne može da se pohvali da se obogatila, dok gazde kladionica zadovoljno trljaju ruke.Klađenje je posljednjih desetak godina postalo jedan od vodećih poroka na prostorima naše i susjednih zemalja.
Sportsko klađenje, međutim, zajedno s ostalim kockarskim disciplinama veoma lako može da preraste u pravu ovisnost. I mada se kockanje i zvanično nalazi na međunarodnoj listi bolesti, pomoć traže tek rijetki.
`Kakva ovisnost?! Pa nisam narkoman`, ovaj karakteristični odgovor na pitanje da li je ispunjavanje listića ovisnost, dao nam je Zijad, sredovječni kladioničar iz Sarajeva, koji uživa nesumnjivi ugled među ostalim igračima. Zatekli smo ga u kladionici kako u miru ispunjava svoj `tiket za sreću`.
U KLADIONICI SVI JEDNAKI
Zijo, kako ga ostali oslovljavaju, uspješan je mali poduzetnik iz Sarajeva. Ima svoju autopraonicu, a svoj čest boravak u sportskim kladionicama ne smatra ničim lošim.`Ovo ti je više neka zanimacija i trošenje vremena nego što je neki porok. Kladionica je postala prava nauka. Čitaju se statistike, provjeravaju rezultati, osluškuju glasine o eventualnim namještenim utakmicama. Kad bi čovjek imao više vremena, mogao bi po cijele dan analizirati i praviti idealne listiće`, kaže Zijo.
U kladionici na Grbavici u Sarajevu kroz koju je u vrijeme kraće posjete ekipe `Nezavisnih` prošlo dvadesetak kladioničara nemoguće je ne primijetiti familijarnu i jaransku atmosferu. Ozbiljni ljudi koji su vjerovatno već u penziji, mlađarija u sportskim trenerkama, uglancani biznismeni s kravatama, školarci na odmoru između časova u školi... Sve ove naizgled nepomirljive kategorije jedino izdvaja skoro pobožna skrušenost prilikom ispunjavanja listića koji će, ukoliko se odigraju `pravi parovi` i ukoliko im sreća bude saveznik, donijeti bogatstvo igračima.
Najveća misterija kod kladioničara jeste to što nijedan neće priznati da gubi novac. Svi su uvijek `dobri` pa čak i kad nemaju za kafu. Ukoliko su i `pali` obično se kolegama igračima pokazuju listići sa samo jednom pogrešnom procjenom. `Najviše gube ovi hobisti koji ulože dvije-tri marke i očekuju da pogode 20 parova i dobiju ogromnu lovu. To je nemoguće. Treba biti strpljiv i pametan`, mudruje jedan od kladioničara koji tvrdi da kladionicom poboljšava svoj kućni budžet.
Osim zajedničkog jezika i prepoznavanja bez puno razgovora, okorjele kladioničare veže i zajednička crta da sumnjaju u sve sportske rezultate.
Teorije zavjere su uveliko prisutne na ovim mjestima. Postoje kladioničari koji su i danas čvrstog uvjerenja da je i finale Lige šampiona sa spektakularnim preokretom kada je Liverpul pobijedio Milan naštimano od strane moćnih «kladioničarskih lobija`. Kladioničarski lobiji su među kladioničarima tajanstveniji i od samih masona.`Sve je to namješteno. Zamisli samo, od početka NBA sezone Lejkerski su 12 puta igrali neriješeno. To je ogromna lova. Nema sada kluba niti bilo koje lige da nema namještanja`, tvrdi Zijo.
Navodi da je i sam `ubo` 3.000 KM kada je imao pravu informaciju za neki turnir koji se odigravao u Rusiji. Na pitanje kako je došao do informacije i pogodio kvotu od 50, tajanstveno se smješka.`Ma ne znam ni sam. To ide od usta do usta. Postoje neka pravila. Nisam ja vrhunski igrač niti sam bio totalno siguran u tu informaciju. Da jesam, uložio bih sve što imam`, kazuje Zijo, uz konstataciju da se on nikad ne sikira.
GUBITNICI I DOBITNICI
Prema informacijama Ministarstva finansija RS do sada je u RS registrovana 381 kladionica, od čega je čak 76 u Banjaluci. Stanje je još dinamičnije u Federaciji BiH gdje ima 1.140 registrovanih kladionica. Koliko je nelagalnih kladionica koje na crno uzimaju novac od kladioničara tačno nije poznato, ali sigurno da i takvih ima.Što se susjedne Hrvatske tiče, statistika kaže da na svakih 3.000 ljudi postoji o jedna sportska kladionica.
Ako se u obzir uzme podatak da je u Engleskoj (koja je klađenje i izmislila) po jedna kladionica na svakih 7.000 ljudi, jasno je da je u pitanju prava društvena problematika s kojom smo u BiH suočeni još od prve polovine 1999. kada su otvorene prve kladionice.Epidemija sportskog klađenja je, kako stručnjaci kažu, odraz društvenog stanja.
Prosječan Bosanac ne spada u grupu onih koji u skupocjenim smokinzima i društvu dama za pratnju troše cijela bogatstva u kazinu u kome ulaz nije otvoren za svakoga, ali zato su mu sportske kladionice dostupne. Dovoljan je minimalni ulog za nadu u veliki dobitak.Međutim, velike dobitke su doživjeli samo rijetki, dok većina kladioničara ostaje bez teško zarađenog novca puneći džepove vlasnika kladionica
.Zijo iz Sarajeva priča o drugu koji je kladeći se čak nevjerovatnih 15.000 KM u minusu.`Totalno je poludio. Njemu bih zabranio da se kladi. Skoro je digao kredit da otplati dugove, a sve je počelo kao sitna igra. Takvi slučajevi su ekstremni. Ljudi hoće da se preko noći obogate. Gladne oči`, kaže Zijo.U Međunarodnoj klasifikaciji bolesti patološko kockanje je još 1980. godine okarakterisano kao `poremećaj kontrole poriva`. Pod tim se podrazumijeva rastući osjećaj napetosti ili uzbuđenja prije, a za vrijeme samog čina osjećaj užitka, zadovoljenja ili olakšanja. Prema riječima Banjalučanina Dragana Bijelića sam osjećaj neizvjesnosti tokom praćenja utakmice nešto je, pored nade u dobitak, što mnoge navodi da se klade.`Ranije sam ponekad posjećivao kockarnice, ali sam ih zamijenio kladionicama još 1999. godine, kada je u Banjaluci otvorena prva sportska kladionica 'Team system'.
U početku sam ostavljao manje novca, a 'ozbiljnije' klađenje, koje je značilo veća ulaganja, krenulo je u posljednje četiri godine od kada svakog mjeseca u 'kasu za klađenje' izdvajam dio novca od plate`, priča Bijelić.I mada se neke osobe `ulove` na klađenje već pri prvom pokušaju, za većinu je put ka ovisnosti postepen i oni mogu godinama kockati, nakon čega uslijedi nagao početak poremećaja. Tada je granica prekoračena. Ukoliko se to dogodi onda nastupa prava životna drama kako za samog kladioničara-kockara, tako i za njegovo okruženje.
Mnogi kladioničari za sebe tvrde da su samo `rekreativci`, te vjeruju u iluziju da se klađenje temelji na poznavanju sportskih statistika, redovnom praćenju sportskih zbivanja i sl. Dragan Bijelić, na primjer, najčešće se kladi na tenis i košarku i kaže da uglavnom dobro prognozira rezultate.`Mjesečno izdvojim 100 KM, tako da svake sedmice na klađenje uložim po 25 maraka, jer veći ulog donosi veći dobitak. Vlasnici kladionica najviše zarađuju na onim ljudima koji češće ulažu manje novca`, smatra Bijelić. Do sada je njegov najveći osvojeni iznos na uloženih 20 KM bio 380 KM, a manjih dobitaka je, kaže, bilo više.
OVISNICI O SPORTSKOM KLAĐENJU
I mada Bijelić iznosi dirljivi podatak da on najveću osvojenu sumu nije `popio`, nego je kupio bazen svom sinčiću, ne smijemo zaboraviti da konačni učinak klađenja može da bude i veoma negativan.
Prema riječima Ranke Kalinić, načelnika Centra za mentalno zdravlje Banjaluka, klađenje je jedna vrsta kocke i time može da se smatra bolešću. `Kod nas se do sada prijavilo nekoliko ovisnika o sportskom klađenju, ali je to zaista sporadično i radi se o veoma malom broju slučajeva. Uglavnom su to adolescenti koji pomoć i nisu zatražili sami, već je to bilo na zahtjev njihovih roditelja`, kazala je Kalinićeva.
Ali kako prepoznati ovisnika? Ko je taj ko se u manjim količinama kladi, a ko onaj koji bez sportske kladionice više ne može da zamisli svoj život? Ovisnika o klađenju najteže je prepoznati. Stručnjaci navode neke simptome, od kojih se izdvajaju, na primjer, potreba za prepričavanjem prošle kladioničarske dogodovštine, planiranje buduće `kombinacije`, a većina tvrdi da traži `akciju` (uzbuđeno, euforično stanje) čak i više od novca. To znači da kao i kod svake druge zavisnosti i ovdje postoji potreba za povećanjem `doze` (sve veći i veći ulozi ili rizici za postizanje željenog nivoa uzbuđenja). Ono po čemu se patološki kladioničar najlakše prepoznaje jeste njegova uvjerenost da će velika pobjeda nadoknaditi sve dugove i riješiti njegove probleme. Naposljetku, u cilju prepoznavanja ovisnika, nije li lako prepoznati onog koji nakon `standardnih` sportskih rezultata s TV, usplahireno na satelitskoj traga za tablicom danske rukometne ženske lige, a potom se `popravlja` u kladionici…?!
Prema riječima sociologa Siniše Marčića, u siromašnim zemljama kao što je BiH, klađenje je određeni način bijega od problema, nezaposlenosti, podstanarstva... `Ljudi koji žive na pragu siromaštva, a znaju da postoje i oni koji sasvim dobro žive nadaju se dobitku koji će im pomoći da se izvuku iz finansijske krize. Pri tom potpuno zaboravljaju da su šanse da se to dogodi minimalne. Puno je vjerovatnije da će ti ljudi samo zapasti u još dublju krizu. Ova društvena anomalija u kojoj se umjesto knjiga ili časopisa sve masovnije čitaju bilteni kladionica nije uzrokovana isključivo bijedom u kojoj živimo`, kaže Marčić.Dobrim dijelom na to utiče i činjenica, navodi, da je u svijetu došlo do globalizacije sportske industrije u kojoj se okreće novac ravan onome što se vrti trgovanjem naftom. `Malo je tu ostalo od ljubavi prema sportu`, smatra Marčić. Prema mišljenju onih koji često zalaze u sportske kladionice, vlasnici tih objekata najviše zarađuju na onim ljudima koji češće ulažu manje novca. `Domaće kladionice su daleko od standarda stranih, a najviše me nervira to što kladionice spuštaju koeficijente na utakmice, ograničavaju ulog i to što je ponuda ograničena. Ma počeo sam da se u posljednje vrijeme kladim samo putem Interneta`, kaže Bijelić.
ZAKON I KAZNE
Vlasnici kladionica, međutim, u većini slučajeva, nerado govore o tome. Tako je jedan od vlasnika više kladionica u Banjaluci zatražio da mu se ne pominje ime, a objasnio je da je razlog tome veoma `nezgodan` posao kojim se bavi. `Ljudi kada gube, često se ljute na vlasnike kladionica. Mislim da ću u skorije vrijeme zatvoriti kladionice. I nije to neka zarada kad se uporedi s neprijatnostima koje mi vlasnici preživljavamo`, kazao je on i dodao da radi isključivo pridržavajući se zakona.
Prema zakonu vlasnici kladionica moraju poštovati sva pravila, u protivnom su im propisane kazne, koje se, prema informacijama iz Ministarstva finasija RS, kreću od 500 KM do 15.000 KM. Ministarstvo trenutno priprema novi zakon o igrama na sreću.
Prema riječima Maje Stojnić, portparola Ministarstva finansija RS, uz pomoć pozitivnih iskustava zemalja iz okruženja, te nekih razvijenih zemalja, bh. vlasti takođe će pokušati naći optimalno rješenje, kako za same igrače, tako i za vlasnike kladionica.`Prije svega, mora se povesti računa o ravnoteži u odnosu na susjedne države, te na uticaj ove aktivnosti na socijalnu, kulturnu i privrednu okolinu pojedinaca. Osim toga, važno je dobro kontrolisati ispunjavanje poreskih i drugih obaveza vlasnika`, kazala je Stojnićeva.Jedno ostaje do daljeg, a to je vjera kladioničara u instant dobitak i bogaćenje preko noći.
