kulajim.blog.rs

Comments (1)

Comments (0)

Comments (0)

U nadi da će izvući dobitak u sportskoj kladionici u BiH živi svakog dana stotine hiljada vlasnika tiketa, a samo rijetki zaista nešto dobiju dok većina ostaje praznih džepova.Sportske kladionice u BiH u posljednjih nekoliko godina nikle su na svakom ćošku, a sastavni dio svakodnevnog razgovora na ulici, kući, radnom mjestu, su postale rečenice kao što je" "Koliko si uložio, dobio, gdje da stavim kec, a gdje iks..."

Otvaranje kladionica bez sumnje postaje jedan od najunosnijih poslova jer je sve više ljudi koji ne žale da u njima ostave i po stotine maraka, nadajući se dobitku bar duplo većem. Većina kladioničara, međutim, ne može da se pohvali da se obogatila, dok gazde kladionica zadovoljno trljaju ruke.Klađenje je posljednjih desetak godina postalo jedan od vodećih poroka na prostorima naše i susjednih zemalja.

Sportsko klađenje, međutim, zajedno s ostalim kockarskim disciplinama veoma lako može da preraste u pravu ovisnost. I mada se kockanje i zvanično nalazi na međunarodnoj listi bolesti, pomoć traže tek rijetki.

`Kakva ovisnost?! Pa nisam narkoman`, ovaj karakteristični odgovor na pitanje da li je ispunjavanje listića ovisnost, dao nam je Zijad, sredovječni kladioničar iz Sarajeva, koji uživa nesumnjivi ugled među ostalim igračima. Zatekli smo ga u kladionici kako u miru ispunjava svoj `tiket za sreću`.

U KLADIONICI SVI JEDNAKI

Zijo, kako ga ostali oslovljavaju, uspješan je mali poduzetnik iz Sarajeva. Ima svoju autopraonicu, a svoj čest boravak u sportskim kladionicama ne smatra ničim lošim.`Ovo ti je više neka zanimacija i trošenje vremena nego što je neki porok. Kladionica je postala prava nauka. Čitaju se statistike, provjeravaju rezultati, osluškuju glasine o eventualnim namještenim utakmicama. Kad bi čovjek imao više vremena, mogao bi po cijele dan analizirati i praviti idealne listiće`, kaže Zijo.

U kladionici na Grbavici u Sarajevu kroz koju je u vrijeme kraće posjete ekipe `Nezavisnih` prošlo dvadesetak kladioničara nemoguće je ne primijetiti familijarnu i jaransku atmosferu. Ozbiljni ljudi koji su vjerovatno već u penziji, mlađarija u sportskim trenerkama, uglancani biznismeni s kravatama, školarci na odmoru između časova u školi... Sve ove naizgled nepomirljive kategorije jedino izdvaja skoro pobožna skrušenost prilikom ispunjavanja listića koji će, ukoliko se odigraju `pravi parovi` i ukoliko im sreća bude saveznik, donijeti bogatstvo igračima.

Najveća misterija kod kladioničara jeste to što nijedan neće priznati da gubi novac. Svi su uvijek `dobri` pa čak i kad nemaju za kafu. Ukoliko su i `pali` obično se kolegama igračima pokazuju listići sa samo jednom pogrešnom procjenom. `Najviše gube ovi hobisti koji ulože dvije-tri marke i očekuju da pogode 20 parova i dobiju ogromnu lovu. To je nemoguće. Treba biti strpljiv i pametan`, mudruje jedan od kladioničara koji tvrdi da kladionicom poboljšava svoj kućni budžet.

Osim zajedničkog jezika i prepoznavanja bez puno razgovora, okorjele kladioničare veže i zajednička crta da sumnjaju u sve sportske rezultate.

Teorije zavjere su uveliko prisutne na ovim mjestima. Postoje kladioničari koji su i danas čvrstog uvjerenja da je i finale Lige šampiona sa spektakularnim preokretom kada je Liverpul pobijedio Milan naštimano od strane moćnih «kladioničarskih lobija`. Kladioničarski lobiji su među kladioničarima tajanstveniji i od samih masona.`Sve je to namješteno. Zamisli samo, od početka NBA sezone Lejkerski su 12 puta igrali neriješeno. To je ogromna lova. Nema sada kluba niti bilo koje lige da nema namještanja`, tvrdi Zijo.

Navodi da je i sam `ubo` 3.000 KM kada je imao pravu informaciju za neki turnir koji se odigravao u Rusiji. Na pitanje kako je došao do informacije i pogodio kvotu od 50, tajanstveno se smješka.`Ma ne znam ni sam. To ide od usta do usta. Postoje neka pravila. Nisam ja vrhunski igrač niti sam bio totalno siguran u tu informaciju. Da jesam, uložio bih sve što imam`, kazuje Zijo, uz konstataciju da se on nikad ne sikira.

GUBITNICI I DOBITNICI

Prema informacijama Ministarstva finansija RS do sada je u RS registrovana 381 kladionica, od čega je čak 76 u Banjaluci. Stanje je još dinamičnije u Federaciji BiH gdje ima 1.140 registrovanih kladionica. Koliko je nelagalnih kladionica koje na crno uzimaju novac od kladioničara tačno nije poznato, ali sigurno da i takvih ima.Što se susjedne Hrvatske tiče, statistika kaže da na svakih 3.000 ljudi postoji o jedna sportska kladionica.

Ako se u obzir uzme podatak da je u Engleskoj (koja je klađenje i izmislila) po jedna kladionica na svakih 7.000 ljudi, jasno je da je u pitanju prava društvena problematika s kojom smo u BiH suočeni još od prve polovine 1999. kada su otvorene prve kladionice.Epidemija sportskog klađenja je, kako stručnjaci kažu, odraz društvenog stanja.

Prosječan Bosanac ne spada u grupu onih koji u skupocjenim smokinzima i društvu dama za pratnju troše cijela bogatstva u kazinu u kome ulaz nije otvoren za svakoga, ali zato su mu sportske kladionice dostupne. Dovoljan je minimalni ulog za nadu u veliki dobitak.Međutim, velike dobitke su doživjeli samo rijetki, dok većina kladioničara ostaje bez teško zarađenog novca puneći džepove vlasnika kladionica

.Zijo iz Sarajeva priča o drugu koji je kladeći se čak nevjerovatnih 15.000 KM u minusu.`Totalno je poludio. Njemu bih zabranio da se kladi. Skoro je digao kredit da otplati dugove, a sve je počelo kao sitna igra. Takvi slučajevi su ekstremni. Ljudi hoće da se preko noći obogate. Gladne oči`, kaže Zijo.U Međunarodnoj klasifikaciji bolesti patološko kockanje je još 1980. godine okarakterisano kao `poremećaj kontrole poriva`. Pod tim se podrazumijeva rastući osjećaj napetosti ili uzbuđenja prije, a za vrijeme samog čina osjećaj užitka, zadovoljenja ili olakšanja. Prema riječima Banjalučanina Dragana Bijelića sam osjećaj neizvjesnosti tokom praćenja utakmice nešto je, pored nade u dobitak, što mnoge navodi da se klade.`Ranije sam ponekad posjećivao kockarnice, ali sam ih zamijenio kladionicama još 1999. godine, kada je u Banjaluci otvorena prva sportska kladionica 'Team system'.

U početku sam ostavljao manje novca, a 'ozbiljnije' klađenje, koje je značilo veća ulaganja, krenulo je u posljednje četiri godine od kada svakog mjeseca u 'kasu za klađenje' izdvajam dio novca od plate`, priča Bijelić.I mada se neke osobe `ulove` na klađenje već pri prvom pokušaju, za većinu je put ka ovisnosti postepen i oni mogu godinama kockati, nakon čega uslijedi nagao početak poremećaja. Tada je granica prekoračena. Ukoliko se to dogodi onda nastupa prava životna drama kako za samog kladioničara-kockara, tako i za njegovo okruženje.

Mnogi kladioničari za sebe tvrde da su samo `rekreativci`, te vjeruju u iluziju da se klađenje temelji na poznavanju sportskih statistika, redovnom praćenju sportskih zbivanja i sl. Dragan Bijelić, na primjer, najčešće se kladi na tenis i košarku i kaže da uglavnom dobro prognozira rezultate.`Mjesečno izdvojim 100 KM, tako da svake sedmice na klađenje uložim po 25 maraka, jer veći ulog donosi veći dobitak. Vlasnici kladionica najviše zarađuju na onim ljudima koji češće ulažu manje novca`, smatra Bijelić. Do sada je njegov najveći osvojeni iznos na uloženih 20 KM bio 380 KM, a manjih dobitaka je, kaže, bilo više.

OVISNICI O SPORTSKOM KLAĐENJU

I mada Bijelić iznosi dirljivi podatak da on najveću osvojenu sumu nije `popio`, nego je kupio bazen svom sinčiću, ne smijemo zaboraviti da konačni učinak klađenja može da bude i veoma negativan.

Prema riječima Ranke Kalinić, načelnika Centra za mentalno zdravlje Banjaluka, klađenje je jedna vrsta kocke i time može da se smatra bolešću. `Kod nas se do sada prijavilo nekoliko ovisnika o sportskom klađenju, ali je to zaista sporadično i radi se o veoma malom broju slučajeva. Uglavnom su to adolescenti koji pomoć i nisu zatražili sami, već je to bilo na zahtjev njihovih roditelja`, kazala je Kalinićeva.      

Ali kako prepoznati ovisnika? Ko je taj ko se u manjim količinama kladi, a ko onaj koji bez sportske kladionice više ne može da zamisli svoj život? Ovisnika o klađenju najteže je prepoznati. Stručnjaci navode neke simptome, od kojih se izdvajaju, na primjer, potreba za prepričavanjem prošle kladioničarske dogodovštine, planiranje buduće `kombinacije`, a većina tvrdi da traži `akciju` (uzbuđeno, euforično stanje) čak i više od novca. To znači da kao i kod svake druge zavisnosti i ovdje postoji potreba za povećanjem `doze` (sve veći i veći ulozi ili rizici za postizanje željenog nivoa uzbuđenja). Ono po čemu se patološki kladioničar najlakše prepoznaje jeste njegova uvjerenost da će velika pobjeda nadoknaditi sve dugove i riješiti njegove probleme. Naposljetku, u cilju prepoznavanja ovisnika, nije li lako prepoznati onog koji nakon `standardnih` sportskih rezultata s TV, usplahireno na satelitskoj traga za tablicom danske rukometne ženske lige, a potom se `popravlja` u kladionici…?!

Prema riječima sociologa Siniše Marčića, u siromašnim zemljama kao što je BiH, klađenje je određeni način bijega od problema, nezaposlenosti, podstanarstva... `Ljudi koji žive na pragu siromaštva, a znaju da postoje i oni koji sasvim dobro žive nadaju se dobitku koji će im pomoći da se izvuku iz finansijske krize. Pri tom potpuno zaboravljaju da su šanse da se to dogodi minimalne. Puno je vjerovatnije da će ti ljudi samo zapasti u još dublju krizu. Ova društvena anomalija u kojoj se umjesto knjiga ili časopisa sve masovnije čitaju bilteni kladionica nije uzrokovana isključivo bijedom u kojoj živimo`, kaže Marčić.Dobrim dijelom na to utiče i činjenica, navodi, da je u svijetu došlo do globalizacije sportske industrije u kojoj se okreće novac ravan onome što se vrti trgovanjem naftom. `Malo je tu ostalo od ljubavi prema sportu`, smatra Marčić. Prema mišljenju onih koji često zalaze u sportske kladionice, vlasnici tih objekata najviše zarađuju na onim ljudima koji češće ulažu manje novca. `Domaće kladionice su daleko od standarda stranih, a najviše me nervira to što kladionice spuštaju koeficijente na utakmice, ograničavaju ulog i to što je ponuda ograničena. Ma počeo sam da se u posljednje vrijeme kladim samo putem Interneta`, kaže Bijelić.

ZAKON I KAZNE

Vlasnici kladionica, međutim, u većini slučajeva, nerado govore o tome. Tako je jedan od vlasnika više kladionica u Banjaluci zatražio da mu se ne pominje ime, a objasnio je da je razlog tome veoma `nezgodan` posao kojim se bavi. `Ljudi kada gube, često se ljute na vlasnike kladionica. Mislim da ću u skorije vrijeme zatvoriti kladionice. I nije to neka zarada kad se uporedi s neprijatnostima koje mi vlasnici preživljavamo`, kazao je on i dodao da radi isključivo pridržavajući se zakona.

Prema zakonu vlasnici kladionica moraju poštovati sva pravila, u protivnom su im propisane kazne, koje se, prema informacijama iz Ministarstva finasija RS, kreću od 500 KM do 15.000 KM. Ministarstvo trenutno priprema novi zakon o igrama na sreću.

Prema riječima Maje Stojnić, portparola Ministarstva finansija RS, uz pomoć pozitivnih iskustava zemalja iz okruženja, te nekih razvijenih zemalja, bh. vlasti takođe će pokušati naći optimalno rješenje, kako za same igrače, tako i za vlasnike kladionica.`Prije svega, mora se povesti računa o ravnoteži u odnosu na susjedne države, te na uticaj ove aktivnosti na socijalnu, kulturnu i privrednu okolinu pojedinaca. Osim toga, važno je dobro kontrolisati ispunjavanje poreskih i drugih obaveza vlasnika`, kazala je Stojnićeva.Jedno ostaje do daljeg, a to je vjera kladioničara u instant dobitak i bogaćenje preko noći.

Comments (0)

Comments (2)

Čojstvo dobrovoljaca vojvode Rada Radovića

Na današnji dan, 3-eg oktobra 1991. godine, u Bileći je osnovan Dobrovoljački odred vojvode Rada Radovića. Nakon početka sukoba i izbijanja rata u okolini Dubrovnika, grupa od 70 istaknutih rodoljuba i patriota iz Bileće odazvala se na poziv Rada Radovića, i formirala Odred bilećkih dobrovoljaca. Od početka do kraja rata Odred je bio elitna interventna udarna jedinica Hercegovačkog korpusa, i ispunjavao najzahtjevnije odbrambene zadatke na najtežim dijelovima ratišta. Ratni put Odred je počeo u rejonu sela Glavska i Mlina, od početka sukoba u dolini Neretve branili su položaje u Vranjevićima i prilaze Nevesinju, te na Goraždu, Olovu, Treskavici, Borcima i drugim ratištima gdje se branila i stvarala Republika Srpska. Herojska odbrana položaja na Vranjevićima, koja je odigrala ključnu ulogu u obje neprijateljske Mitrovdanske ofanzive, ući će u vojne i istorijske udžbenike kao primjeri herojstva, istrajnosti i hrabrosti kakvi nisu viđeni na ovim prostorima. Nekoliko prekaljenih ratnika tokom jednog dana bivalo je ranjeno više puta ali se nije povlačilo sa položaja, i nakon previjanja i pružanja prve pomoći vraćalo se na čuke i rovove kako bi pomogli braći u odsudnim bitkama.

Pored dobrovoljaca iz Bileće, odredi su pristupili i dobrovoljci iz Bijelog Polja, Crne Gore i Kosova, a tokom rata odred je brojao najčešće od 90 do 100, najviše do 120 boraca. Iako pripadnici nisu prošli nikakvu posebnu vojnu i diverzantsku obuku, u borbama i dejstvima izvršavali su najzahtjevnije i najkomplikovanije borbene zadatke zahvaljujući slozi, zajedništvu, jakom moralu, patriotizmu, i neospornom ugledu komandanta Rada Radovića. U borbama je poginula trećina boraca koji su 1991. pristupili Odredu, samo jedan borac nijednom nije ranjen, a tokom prve Mitrovdanske ofanzive u jednom danu su poginula 4 pripadnika.

Pokojni vojvoda Rade Radović rođen je na stradalnom Kosovu 1961. godine, a nakon sukoba sa Šiptarima i masovnih demonstracija u Prištini vratio se 1981. u Bileću na rodnu grudu svojih predaka. Tokom cijelog svog kratkog života osjećao je snažan patriotski dug, pripadnost svom narodu i spremnost na žrtvu za svoj narod i otadžbinu.

Tokom rata u borbama su poginula 24 Radova dobrovoljca, a poslije rata, nakon nedavne smrti pokojnog Nova Tomanovića, takođe su preminula 24 pripadnika elitnog odreda. U Odredu bilećkih dobrovoljaca ratovala su i 22 para rođene braće, a mnogi su odlikovani za hrabrost i velike zasluge. Javnost je upoznata o herojskim djelima i ratnim uspjesima slavnog Odreda, ali se nedovoljno zna, piše i govori o čojstvu i viteštvu bilećkih dobrovoljaca. Ne samo da niko od Radovih vojnika nikada nije počinio nijedan ratni zločin, već je nakon završetka rata javilo više Bošnjaka iz Federacije, koje su tokom rata zarobili bilećki dobrovoljci, i iskazalo želju da svjedoči na sudu o ljudskom odnosu dobrovoljaca ako bi neko pokrenuo neki proces. Mnogi od ratnih zarobljenika i danas održavaju veze sa dobrovoljcima, i svjedoče da je čojstvo i viteštvo mnogo uzvišenije od herojstva i stradanja.

Tokom rata Odred bilećkih dobrovoljaca uživao je veliki ugled, podizao moral i borbeni duh borcima Hercegovačkog korpusa, i zbog sigurnosti svi su željeli da budu uz rame Radovim dobrovoljcima. I neprijatelj je imao veliko strahopoštovanje prema Odredu, posebno nakon stradanja i velikih gubitaka u dvije Mitrovdanske ofanzive. Sama markantna pojava pripadnika Odreda ulijevala je strah u kosti neprijatelju, i još od debakla elitnih združenih hrvatskih i muslimanskih jedinica pod komandom Janka Bobetka u jesen 1992,. svi su izbjegavali da se bore i imaju naspram sebe bilećke dobrovoljce.

Nažalost, nakon završetka Otadžbinskog rata demobilisani borci nemaju pažnju i ugled u društvu koji zaslužuju, a država koju su stvorili ophodi se prema njima kao zla maćeha. U rati ginu prvi da bi u miru vladali potonji, pa mnogi ratni invalidi, porodice poginulih, dobrovoljci i njihova djeca i danas su nezaposleni, nalaze se na marginama društva. Maćehinski odnos, zanemarivanje, brojna poniženja i devijacije u društvu sigurno su jednim dijelom doprinjeli da nas mnogi dobrovoljci prerano napuste, jer su osjećali tugu i razočarenje, i nisu mogli da se pomire sa brojnim nepravdama i devijacijama u društvu. Mnogi ovi problemi bi bili riješeni, i vjerovatno da bi Bileća i Hercegovina danas bili mnogo pravednije, bolje i slobodnije društvo da pokojni vojvoda Rade Radović nije ubijen mučki u miru od udbaške ruke, u centru Bileće 1998. godine.
Nadati se u Boga da će nepravde iz prošlosti prema Bilećkim dobrovoljcima, i drugim našim vitezovima i junacima iz Otadžbinskog rata biti ispravljene u skorijem periodu kako bi uzdignute glave mogli izaći pred Miloša.

NEBOJSA VUKANOVIC AUTOR TEKSTA  

Comments (0)

Comments (0)

Kako je Avaz.ba već pisao, u Binježevu na izlazu iz Sarajeva, općina Hadžići, u napuštenom objektu pronađeno je beživotno tijelo muškarca. Naložena obdukcija Prema zvaničnim informacijama koje smo dobili od dežurnog službenika Operativnog centra MUP-a KS, dežurni tužilac naložio je obdukciju tijela koja će pokazati zvaničan uzrok smrti. Isić zatečen događajem Kako nam priča Dževdo Isić, mještanin Binježeva, muškarac čiji je leš danas pronađen počinio je samoubistvo vješanjem. - Jutros kada sam pošao na posao, vidio sam u šupi, koja se nalazi samo koji metar od magistralnog puta Sarajevo-Mostar, čovjeka kako visi. Jedan od čuvara objekta koji se nalazi u blizini napuštenog objekta pokrio ga je kartonom - priča nam, vidno zatečen ovim događajem, Isić. Prije nego će i on doći do napuštenog objekta, policija je već bila na licu mjesta te su vršili uviđaj. Dobio otkaz Iako se još ne zna šta je moglo natjerati 32-godišnjaka da se odluči na ovaj očajnički čin, Isić priča da je svemu kumovao ostanak bez posla. - Na kantu je stavio ciglu i objesio se. Čuo sam da je riječ o čovjeku iz Sarajeva i da je pored njega pronađen Kur'an kao i radna knjižica. Navodno, bio je otpušten sa posla, što bi mogao biti jedan od motiva da se odluči na samoubistvo - tvrdi isić..

Comments (0)

Comments (0)

MIKI PIRS

Tumačeći lik Mikija Pirsa u poznatoj seriji Mućke, Patrik Mari zapravo je glumio samog sebe. Onakav, kakav je bio u privatnom životu, bio je i u Mućkama. Na dangubljenje, fudbal i pijanstvo trošio je čitave dane, a uloga simpatičnog luzera bila je kao stvorena za njega. Slavu i novac, koje je stekao u Mućkama, trošio je opijajući se do iznemoglosti. Jedino, što ga je interesovalo, bio je londonski fudbalski klub Milvol, čije utakmice nije propuštao. Njegova glumačka karijera bila je obilježena lošim radnim navikama i alkoholizmom. Svakodnevno je pio najmanje deset limenki piva i bocu viskija. Postao je profesionalni igrač pokera. Zbog zdravstvenih problema, 2012. godine ostavio je alkohol, a godinu kasnije penzionisao se i odselio na Tajland, odakle je porijeklom njegova supruga, s kojom ima kćerku. Inače, u Beogradu postoji pank grupa Miki Pirs, koja je dobila ime prema ovom glumcu iz Mućki.

Comments (0)

 банијском градићу, Глини, средином 1941. године побијени су сви Срби старији од 16 година, а потом је стрељано 1200 Срба у оближњем Банском Грабовцу, да би крвави усташки пир врхунац достигао монструозним покољем у глинској цркви крајем јула 1941. године. Био је то један од најсвирепијих и најјезивијих злочина над Србима у НДХ.

Постоји и сведочанство једног од екзекутора. Ради се о Хилмији Берберовићу, муслиману из околине Босанског Новог који је заробљен у Србији 1941. године где је требало да ликвидира једног немачког војника и изазове једну од оних казнених експедиција, познатих по одмазди у којој су убијали стотину Срба за једног немачког војника. У његовом саслушању могу се прочитати бројни детаљи који служе за реконструкцију злочина. Он, наиме, говори да је његова јединица почетком јула 1941. године добила налог да иде у Глину, да би вршили претрес по граду и околним селима. Посебно је описао догађај у православном храму у Глини. Део вам преносимо.

Comments (0)

Krvavac je sa 16 godina bio kurir Vladimiru Periću Valteru, a 30 godina kasnije je napravio film posvećen svom ratnom komandantu i njegovoj odbrani Sarajeva.^[1]Tokom ranih 1950tih je bio zatvoren na Golom otoku, političkom zatvoru za sovjetske pristalice komunističke partije Jugoslavije nakon razlaza između Tita i Staljina i potonjeg perioda Informbiroa.^[

 Hajrudin "Šiba" Krvavac (22. decembar 1926 – 11. juli 1992) bio je bosanskohercegovački filmski režiser najviše poznat po režiranju filmova partizanske tematike tokom 1960-tih i 70-tih. Njegovi filmovi su emotivni ratni spektakli, koji promovišu prijateljstvo i herojstvo.^[1]

 https://www.youtube.com/watch?v=O6oR4xK6xe8

Comments (0)

Daj mi.
- Ne dam.
- Daj mi, znam da imaš.
- NEDAM!
- Dobro, aj daj mi.
- Ne dam.
- Daaaaaj mi pliiiiz.
- Paćeniče.
- E, aj daj mi malo.
- Mrš.
- ...
- ...
- Kad bolje pogledam, i nisi neka riba.
- Šta si to reko?
- Štaviše, ružnjikava si, idem kući.
- A ČEKAAAAAJ, SVIĐAAAAŠ MI SEEEEEE. Evo skidam se.
- (koji sam bog taktike)

Comments (0)

Apel za sve pripadnice nežnijeg pola koje su se igrom slučaja obrele u mojoj friend listi ... Prestanite da kačite tekstove nekih retardiranih pesama u opisu slike majku mu jebem, debilno je do jaja kad okačiš sliku sa plaže i napišeš:

Comments (0)