11/24,2021
vijalo
Kad padne s vlasti, Aleksandar Vučić ostat će bez moći, utjecaja, novca i slobode. Gdje će završiti, neće zavisiti od njega. Ako bude pravde, poslije fer i poštenog sudskog postupka, sljedećih nekoliko decenija provest će u zatvoru.
Ako prednost nad zakonom dobiju humanistički motivi, svrgnuti diktator završit će u ludnici. Otkad je u politici, a naročito za posljednjih sedam godina vladavine, Vučić je ostavio bezbrojne tragove kriminala. Još je više dokaza njegovih mentalnih oboljenja. Roditelji su ga zanemarivali i zlostavljali. Službeni otac Anđelko ga je tjerao da jede pokvarenu paštetu, a baba ga je zadojila nacionalizmom i mržnjom prema katolicima i muslimanima. Za razliku od nestašnog bate Andreja, Alek se u školi isticao znanjem i cinkarenjem, što mu je donijelo status štrebera i nadimak Hulja. Kad se zamomčio, djevojke su ga interesirale koliko danas humanitarni rad, dakle 0:0. Tri mjeseca nakon što se oženio, rodio mu se sin Danilo, a zločeste radikalske tračare njemu su čestitale prvijenca, a njegovoj supruzi Kseniji naglašavali su da je ‘lijepo što je poslije kćeri dobila i sina‘. Vučiću je pozlilo kad je saznao da mu je lažna svastika zapravo pastorka. Tamara mu je, naime, kći iz ranije veze predstavljala kao mlađu sestru. Kao pravi Srbin, pretukao je lažljivu suprugu, i kao pravi kukavac, pobjegao je iz Srpske radikalne stranke. Stil, usklađen sa stihovima “oženjen sam, kao momak živim”, nastavio je dok opet nije bio prinuđen oženiti se trudnom Tamarom Đukanović. U istom bračnom paketu, pojavio se tast Brano Đukanović. Kao nekad vojvodu Voju, sluša tasta Branu. Svaku njegovu sms poruku shvaća kao izravnu komandu. Tast javi “dođi”, Vučić odmah sjeda u helikopter i leti za Loznicu, da mu nabaci neki novi posao ili pritisne nekog naprednjačkog heretika. S obzirom na takve okolnosti, ne čudi što mu je sin Danilo postao alkoholičar. Vučić djecu beskrupulozno koristi u političke svrhe. Tko mu spomene djecu, posebno ako je to u vulgarnom kontekstu, biva izložen medijskoj, policijskoj i pravosudnoj torturi. Kriminalizirao je i brata Andreja, koji sad ima imidž vodećeg naprednjačkog dahije. Mamu Angelinu je, u predizbornoj kampanji, optužio da laže i blati njegov lik, jer je demantirala njegove tvrdnje da se rodio kao nedonošče od 1,5 kg. U istoj televizijskoj emisiji, raspravu o vlastitoj krizi identiteta završio je priznanjem da vjeruje kako mu je pravi otac Anđelko Vučić, a ne neki Salih Salihu, kako od milja zove albanskog novinara Fahriju Muslijua, bivšeg Angelininog kolegu, osumnjičenog za nestašluke. Vučić je bahat, vidi svugdje samo sebe i veliki je narcis, kao i svi despoti, koji imaju fantastičnu žudnju za moći. Jedan čovjek se pita za sve, on odlučuje, to otvoreno kažu ministri, hvale se time da će biti onako kako kaže predsjednik Vučić, on najbolje zna. Građani Srbije već su se navikli da Vučić u obavljanju dužnosti predsjednika krši Ustav, urušava međunarodni ugled zemlje, nanosi štetu njenim interesima, uzurpira funkcije tužioca, sudaca, premijera, ministara, predsjednika općina, nogometnih trenera. Poseban problem predstavlja Vučićevo ponašanje u svakodnevnim javnim nastupima, koje otvara pitanje njegovog zdravstvenog stanja. Njegova sve izrazitija sklonost da se uživljava u ulogu mesije i oca nacije, više puta spominjanje vlastite smrti, isticanje vidovnjačkih sposobnosti, nepovezane rečenice i nagle promjene raspoloženja. Kad se spomene peder, nitko ne pomisli na Brnabićku. Kad se spomene luđak, netko pomisli na Vulina, ali prva asocijacija na pederluk i ludost je Vučić. U normalnim društvima, njegove devijacije svih vrsta predstavljale bi privatni problem. Ako ne zna tko mu je otac ili koliko djece mu ima supruga, pa ga to razjeda. Vučić u svojim poremećajima uživa, sa zadovoljstvom maltretira koga god stigne, uništava živote i otima imovinu. Na vlasti su bili i drugi lopovi, ali nitko nije nanio više štete od ludog Vučića. Vučić je ukrao i vrijeme, opljačkao je budućnost u kojoj će nekoliko sljedećih generacija otplaćivati kredite koje je uzeo i razgrabio naprednjački kartel. Vučić je cijelu Srbiju zarazio autentičnim virusom ludila, kakav nije zabilježen u suvremenoj povijesti politike i medicine. Cijeli narod, državne institucije, medije i svakog građanina pojedinačno, sve je uvukao u vlastitu patologiju. Izvanknjižni vlasnik Srbije i s tim teritorijem trguje. Spreman je, kaže, priznati nezavisnu albansku državu na prostoru koji je nekad nazivao kolijevkom srpstva, ali tek kad dobije nešto zauzvrat. Ponekad traži Kosovsku Mitrovicu i još dvije-tri općine, a nekad plasira budalaštine da će mi Njemačka pokloniti privatnu kompaniju Volkswagen i izlaz na more. Kada bi se to desilo, Vučić bi pristao na razgraničenje, kao da mu je to očevina koju će podijeliti na Anđelkov i Fahrijin dio. Ugrađuje se u sve poslove, prisvaja javne resurse i cijedi budžet u svoje džepove, a narodu prodaje priču da će u Borči napraviti tvornicu letećih automobila. Kinezi će mu dati tu tehnologiju nove dimenzije saobraćaja u zamjenu za svinjske nogice. Bez stida, hvali se kako je izgradio toliko puteva. Naravno, ne spominje da te putove, po astronomskim cijenama, grade firme koje kontrolira njegov bat Andrej, strikan Milorad Dodik i šef kosovskog mafijaškog ganga Zvonko Veselinović. Bez obzira na sve simptome, u Vučićevom okruženju postoje i pojedinci koji ga dobro poznaju i koji tvrde da nije bolestan, već je pokvaren i podao. Svi kažu da je Vučić lud. Ako je lud, što sebi ne odsiječe prst, nego meni otima svaki dinar što zaradim – često kuka Vučićev kum Goran Veselinović. Kad i ovo prođe, kad se Srbija oslobodi diktature, kako god da bude kažnjen, Vučić će se snaći. Ako završi u zatvoru, ništa strašno. Ionako je cijeli vijek proveo među kriminalcima. Ako bude spakiran u ludnicu, opet dobra, bit će svoj među svojima, a Srbija će još dugo, dugo oporavljati od posljedica njegovih mentalnih oboljenja.Kad padne s vlasti, Aleksandar Vučić ostat će bez moći, utjecaja, novca i slobode. Gdje će završiti, neće zavisiti od njega. Ako bude pravde, poslije fer i poštenog sudskog postupka, sljedećih nekoliko decenija provest će u zatvoru.
Ako prednost nad zakonom dobiju humanistički motivi, svrgnuti diktator završit će u ludnici. Otkad je u politici, a naročito za posljednjih sedam godina vladavine, Vučić je ostavio bezbrojne tragove kriminala. Još je više dokaza njegovih mentalnih oboljenja. Roditelji su ga zanemarivali i zlostavljali. Službeni otac Anđelko ga je tjerao da jede pokvarenu paštetu, a baba ga je zadojila nacionalizmom i mržnjom prema katolicima i muslimanima. Za razliku od nestašnog bate Andreja, Alek se u školi isticao znanjem i cinkarenjem, što mu je donijelo status štrebera i nadimak Hulja. Kad se zamomčio, djevojke su ga interesirale koliko danas humanitarni rad, dakle 0:0. Tri mjeseca nakon što se oženio, rodio mu se sin Danilo, a zločeste radikalske tračare njemu su čestitale prvijenca, a njegovoj supruzi Kseniji naglašavali su da je ‘lijepo što je poslije kćeri dobila i sina‘. Vučiću je pozlilo kad je saznao da mu je lažna svastika zapravo pastorka. Tamara mu je, naime, kći iz ranije veze predstavljala kao mlađu sestru. Kao pravi Srbin, pretukao je lažljivu suprugu, i kao pravi kukavac, pobjegao je iz Srpske radikalne stranke. Stil, usklađen sa stihovima “oženjen sam, kao momak živim”, nastavio je dok opet nije bio prinuđen oženiti se trudnom Tamarom Đukanović. U istom bračnom paketu, pojavio se tast Brano Đukanović. Kao nekad vojvodu Voju, sluša tasta Branu. Svaku njegovu sms poruku shvaća kao izravnu komandu. Tast javi “dođi”, Vučić odmah sjeda u helikopter i leti za Loznicu, da mu nabaci neki novi posao ili pritisne nekog naprednjačkog heretika. S obzirom na takve okolnosti, ne čudi što mu je sin Danilo postao alkoholičar. Vučić djecu beskrupulozno koristi u političke svrhe. Tko mu spomene djecu, posebno ako je to u vulgarnom kontekstu, biva izložen medijskoj, policijskoj i pravosudnoj torturi. Kriminalizirao je i brata Andreja, koji sad ima imidž vodećeg naprednjačkog dahije. Mamu Angelinu je, u predizbornoj kampanji, optužio da laže i blati njegov lik, jer je demantirala njegove tvrdnje da se rodio kao nedonošče od 1,5 kg. U istoj televizijskoj emisiji, raspravu o vlastitoj krizi identiteta završio je priznanjem da vjeruje kako mu je pravi otac Anđelko Vučić, a ne neki Salih Salihu, kako od milja zove albanskog novinara Fahriju Muslijua, bivšeg Angelininog kolegu, osumnjičenog za nestašluke. Vučić je bahat, vidi svugdje samo sebe i veliki je narcis, kao i svi despoti, koji imaju fantastičnu žudnju za moći. Jedan čovjek se pita za sve, on odlučuje, to otvoreno kažu ministri, hvale se time da će biti onako kako kaže predsjednik Vučić, on najbolje zna. Građani Srbije već su se navikli da Vučić u obavljanju dužnosti predsjednika krši Ustav, urušava međunarodni ugled zemlje, nanosi štetu njenim interesima, uzurpira funkcije tužioca, sudaca, premijera, ministara, predsjednika općina, nogometnih trenera. Poseban problem predstavlja Vučićevo ponašanje u svakodnevnim javnim nastupima, koje otvara pitanje njegovog zdravstvenog stanja. Njegova sve izrazitija sklonost da se uživljava u ulogu mesije i oca nacije, više puta spominjanje vlastite smrti, isticanje vidovnjačkih sposobnosti, nepovezane rečenice i nagle promjene raspoloženja. Kad se spomene peder, nitko ne pomisli na Brnabićku. Kad se spomene luđak, netko pomisli na Vulina, ali prva asocijacija na pederluk i ludost je Vučić. U normalnim društvima, njegove devijacije svih vrsta predstavljale bi privatni problem. Ako ne zna tko mu je otac ili koliko djece mu ima supruga, pa ga to razjeda. Vučić u svojim poremećajima uživa, sa zadovoljstvom maltretira koga god stigne, uništava živote i otima imovinu. Na vlasti su bili i drugi lopovi, ali nitko nije nanio više štete od ludog Vučića. Vučić je ukrao i vrijeme, opljačkao je budućnost u kojoj će nekoliko sljedećih generacija otplaćivati kredite koje je uzeo i razgrabio naprednjački kartel. Vučić je cijelu Srbiju zarazio autentičnim virusom ludila, kakav nije zabilježen u suvremenoj povijesti politike i medicine. Cijeli narod, državne institucije, medije i svakog građanina pojedinačno, sve je uvukao u vlastitu patologiju. Izvanknjižni vlasnik Srbije i s tim teritorijem trguje. Spreman je, kaže, priznati nezavisnu albansku državu na prostoru koji je nekad nazivao kolijevkom srpstva, ali tek kad dobije nešto zauzvrat. Ponekad traži Kosovsku Mitrovicu i još dvije-tri općine, a nekad plasira budalaštine da će mi Njemačka pokloniti privatnu kompaniju Volkswagen i izlaz na more. Kada bi se to desilo, Vučić bi pristao na razgraničenje, kao da mu je to očevina koju će podijeliti na Anđelkov i Fahrijin dio. Ugrađuje se u sve poslove, prisvaja javne resurse i cijedi budžet u svoje džepove, a narodu prodaje priču da će u Borči napraviti tvornicu letećih automobila. Kinezi će mu dati tu tehnologiju nove dimenzije saobraćaja u zamjenu za svinjske nogice. Bez stida, hvali se kako je izgradio toliko puteva. Naravno, ne spominje da te putove, po astronomskim cijenama, grade firme koje kontrolira njegov bat Andrej, strikan Milorad Dodik i šef kosovskog mafijaškog ganga Zvonko Veselinović. Bez obzira na sve simptome, u Vučićevom okruženju postoje i pojedinci koji ga dobro poznaju i koji tvrde da nije bolestan, već je pokvaren i podao. Svi kažu da je Vučić lud. Ako je lud, što sebi ne odsiječe prst, nego meni otima svaki dinar što zaradim – često kuka Vučićev kum Goran Veselinović. Kad i ovo prođe, kad se Srbija oslobodi diktature, kako god da bude kažnjen, Vučić će se snaći. Ako završi u zatvoru, ništa strašno. Ionako je cijeli vijek proveo među kriminalcima. Ako bude spakiran u ludnicu, opet dobra, bit će svoj među svojima, a Srbija će još dugo, dugo oporavljati od posljedica njegovih mentalnih oboljenja.